Pleonazam (grčki: πλεονάζω = imati napretek, obilovati) jest gomilanje istoznačnih riječi u govoru. Njime se naziva postupak razvijanja i proširivanja iskaza tako da se postojećim riječima i izrazima dodaju istoznačnice ili bliskoznačnice.[1][2]
Načelno je moguće razlikovati neosviješteni i stilistički pleonazam:
- Neosviješteni pleonazam je jezička greška. To je pojava nepotrebnog gomilanja riječi u govoru, tako da on djeluje nespretno, neprimjereno i nezgrapno, npr: Pokrenuti inicijativu, Vidio sam svojim vlastitim očima, Ja, osobno, mislim..., Mala ptičica, investicijska ulaganja i slično.
- Stilistički pleonazam ili pleonazam u užem smislu stvara osviješteni govoreći subjekt. Ekspresivan je, funkcionalno obilježava iskaz, ponekad ga i suptilno dopunjuje. Samo je stilistički pleonazam figura. Pleonazam se relativno često može naći u Ujevićevoj, Krležinoj i Matoševoj poeziji:
T. Ujević, Svakidašnja jadikovka |
M. Krleža, Ni med cvetjem nî pravice |
A. G. Matoš, Srodnost
|
I biti slab, i nemoćan,
i sam bez igdje ikoga,
i nemiran i očajan.
|
Glavobolka, bogi cvet,
glava zna od nje bolet...
|
Đurđic, skroman cvjetić, sitan, tih i fin
dršće, strepi i zebe kao da je zima...
|
- ^ "Od viška glava (ne) boli", članak Krešimira Bagića Arhivirano 3. 4. 2013. na Wayback Machine, matica.hr
- ^ "Pleonazam", proleksis.lzmk.hr, Opća i nacionalna enciklopedija u 20 svezaka, sv. XVI, str. 112, Zagreb, 2007; ISBN 978-953-7224-16-5